Cristina Cianci
Nevjeste se obvezuju voditi SVE parove kroz putovanje ne samo kroz planiranje vjenčanja, već i kroz prekretnice u usponima i padovima. Svaka ljubavna priča je lijepa, ima svoju zasebnu povijest i svoja iskušenja - ne postoji veza koja izgleda isto. Kako bismo proslavili tu jedinstvenost, molimo parove da se otvore o svojoj ljubavnoj priči za našu najnoviju kolumnu 'Ljubav izgleda ovako'. Ispod Kelli Trapnell iznosi svoju priču.
Moja zaručnica i ja prvi smo se put upoznali na pićima u jednoj dvorani East Villagea, prije gotovo pet i pol godina. Razgovarali smo u beta verziji aplikacije za spojeve posebno dizajnirane za žene koje su željele izlaziti s drugim ženama, a koju smo u šali nazvali 'djevojka Pinterest'. Dogovorili smo datum kad smo vidjeli međusobne slike, ali zapravo nismo znali puno više jedni o drugima.
Kao biseksualnoj ženi bilo je teško pronaći nekoga do danas koji me zapravo poštovao - a nije me fetišizirao ili tretirao kao psihičkog pacijenta. Moja je zaručnica lezbijka i niti jednom se nije ponašala kao da je moj identitet faza.
Razgovarali smo o country glazbi 90-ih, o tome da smo umjetnici u velikom gradu. Preselili smo se iz Teksasa, odnosno iz Novog Meksika, s izričitim ciljem da se razvijemo kao pisci i izvođači. Pokrivali smo preseljenje u New York, razgovarali o tome kako je bilo teško biti daleko od obitelji. Svakom od nas obitelj je važna - oboje imamo obitelji koje su glasne i zabavne, velike zagrljaje. Obitelji koje su bliske, čak i kad nisu praznici. Razgovarali smo satima, a niti jedno od nas nije željelo kući. Zaljubili smo se.
Kao biseksualnoj ženi bilo je teško pronaći nekoga do danas koji me zapravo poštovao - a nije me fetišizirao ili tretirao kao psihičkog pacijenta. Moja zaručnica je lezbijka i niti jednom se nije ponašala kao da je moj identitet faza ili nešto što se može promijeniti tako lako kao boja kose ili omiljena odjeća. Poštovanje je u svakom smislu bilo osnova našeg odnosa, temelj koji smo izgradili. Bio sam s obitelji nekoliko godina, Sarah je bila vani od ranog faksa. Tijekom sljedećih nekoliko godina zajedno smo radili nevjerojatne stvari - trčali smo u Prideu, rješavali osobne i profesionalne ciljeve i slavili kasnim noćima karaoka i ljetnim putovanjima na Fire Island.Uselili smo se zajedno i stvari su postale ozbiljne. Smislio sam plan da je zaprosim i organizirao sam veliku zabavu iznenađenja s našim obiteljima i prijateljima izvan grada. Rekla je da, i mi započeo planiranje .
Oduvijek smo željeli duge zaruke - zašto ne bismo uživali u svakom dijelu našeg života zajedno, uključujući zaruke? Ali velik dio izbora da pričekam još dvije godine prije nego što me se zapravo spojila bila je moja obitelj. Zabrinuo sam se da će mojoj uglavnom konzervativnoj obitelji sa sjedištem u Teksasu trebati malo vremena da se prilagodi ideji da će moja neobičnost biti tako vidljiva, zauvijek. Ali brinula sam se bez razloga. Gotovo svi u mojoj obitelji bili su ushićeni zbog te vijesti, jednako uzbuđeni i spremni za proslavu s nama kao i Sarina obitelj.S jednom iznimkom: moja mlađa sestra.
Moja sestra i ja smo uvijek bile bliske. Naši su se roditelji razveli kad smo imali četiri, odnosno sedam godina i uvijek smo imali leđa. Nikad nismo bili ona vrsta braće i sestara koji su se svađali, čak i oko gluposti, a kad je odlučila raditi za evanđeosku crkvu za manje novca i manje prestiža od ostalih poslova koje su joj nudili s fakulteta, njezin sam izbor branio našim roditeljima , koji su bili zabrinuti. Znao sam da ona i ja imamo nešto drugačija uvjerenja. Ja sam kršćanin, iako ne volim crkvu.Vjerovala je da je crkva najvažnija za religijsko iskustvo. Nikad prije nije imala problema s mojom neobičnošću - bila je prva osoba kojoj sam izašao u obitelj. Nakon zaruka, počela me zvati s ozbiljnom zabrinutošću kako ću 'otići dovraga' zbog udaje za drugu ženu.
Isprva sam pomislio da možda ima problema sa Sarom i nije mi bilo ugodno da to kažem u moje lice. Ali to se nije pratilo sa svim zabavnim izletima koje smo nas troje imali zajedno i načinom na koji su se uvijek slagali na Božić. Sara nije neobična osoba ili je stečenog ukusa u svakom trenutku otvorena, draga i pažljiva prema drugima, ekstrovertirana, zabavna i privlačna. Uz to, Sarah je također kršćanka, kao i njezina obitelj. U jednom je trenutku razmišljala o odlasku u sjemenište. Kako bi nas religiozne razlike mogle kočiti kad među nama u stvari nije bilo stvarnih vjerskih razlika?Zbunjena i povrijeđena, pitala sam sestru da se izjasni je li nešto bilo u redu, a ona je rekla: „Nema sumnje da ste vas dvoje dobri jedno za drugo. Volim Saru, samo bih volio da možete biti prijatelji. '
Nisam znao što da radim. Toliko članaka na mreži govorilo mi je da je u redu izbaciti otrovne članove obitelji iz svog života. Ali nisam htio izgubiti sestru.
Borbe su se vukle, postajale sve ružnije i ružnije, telefonom i osobno, gotovo pune dvije godine našeg zaruka. Tolike noći nakon jednosatnog vrištanja na telefonu, otišao sam u krevet plačući kako je to bilo nepravedno, posebno prema Sari, koliko sam se povrijedio i kako nisam mogao vjerovati da moja sestra, koja je na mnogo načina bila jedna mojih najbližih suputnika, odlučili bi me povrijediti ovako. Planirao sam je zamoliti da mi bude djeveruša. Čula sam njezine argumente - da ona samo pazi na mene, da je sve ovo razlika u mišljenjima.Znao sam da vjeruje da ima pravi stav. Ali također sam znao da ona ne može izjednačiti valjanost mog postojanja sa svojim mišljenjem o tome je li to postojanje 'ispravno'. Pogotovo kad smo imali na desetke drugih kršćanskih članova obitelji koji su zdušno odobravali naš savez.
Toliko članaka na mreži reklo mi je da je u redu izbaciti otrovne članove obitelji iz svog života (nešto što sam već radio s nekim bivšim prijateljima koji nisu mogli preboljeti svoju homofobiju). Ali nisam htio izgubiti sestru. Nisam željela izgubiti sve dobre dijelove naše veze samo zato što nije mogla priznati da je pogriješila.
Sarah je predložila da možda prvo pokušam otpustiti svoje pritužbe. Ne da odustajem, samo da, ako pokušamo primirje, možda stvari krenu nabolje. Tako sam prošlog ljeta nazvao sestru i rekao joj da više ne želim voditi ovaj razgovor i da će mi trebati samo javiti hoće li prisustvovati mom vjenčanju. Imao sam dva uvjeta za njezino prisustvo: 1) trebala bi biti sretna zbog nas, međutim trebala je to ostvariti i 2) nije mogla napraviti scenu na našem vjenčanju.Neko je vrijeme vafala pod tim uvjetima, ali na kraju je pristala.
A onda se nešto dogodilo - jer smo se toliko prestali boriti, naša se veza počela popravljati, uvijek tako lagano. Od prošle jeseni imali smo zapravo civilne razgovore, isprva o bilo čemu osim o vjenčanju, ali sada čak razgovaramo o svemu, od ukrasa do planova za ceremoniju. Nazvala me neki dan, sav uzbuđena, kako bi mi rekla da je za vjenčanje u rujnu dobila avionsku kartu. Svaki dan mi je drago što smo odlučili riješiti bol.
Svaki dan zahvalan sam Sari što je pomogla okupiti sestru i mene. I svakim danom postaje sve bolje.
Kako nas je otkazivanje međunarodnog vjenčanja podsjetilo na ono što je zaista važno
